Camelot logo Freedom Central u razgovoru sa Billom Ryanom

Home Whats New Interviews & transcripts Round Table In Tribute The Big Picture Shorts
Our Goals High Praise About Us Get Involved Questions Contact

_____________________________

 

Freedom Central u razgovoru sa Billom Ryanom
put special info here

Click here for access to the available media

Start of interview

 

Bill Ryan (BR): To je ustvari paradoks. Sviđa mi se kako je David Icke o tome pričao u subotu. Da smo beskonačna ljubav, beskonačna svijest, koja privremeno doživljava prisutnost tu na Zemlji. Radi se o nekoj vrsti igre u kojoj se ujedno i učimo.

I zato je to paradoks. Kao što je djeci koja se love po školskom dvorištu, jako važno ko će pobjediti, ko je bolji. Uživam u svemu tome - kao da je sve to važno a zapravo nije. Zato što znam ko sam. To nam daje osjećaj sigurnosti.

Ako me neko ubije - šta onda? Uopšte nije važno, ionako ću se vratiti. Kao u filmu Star Wars kad onaj Obi-Wan Kenobi kaže Dart Waderu: "I ako me ubijete, bit ću nakon toga još mnogo jači." Zato je važno da ne padnemo u zamkđu koju nam stavlja iluzija u kojoj se nalazimo - da smo mali, bespomoćni smrtnici i da se sa smrću sve završava. Dok smo tu, borimo se da preživimo, da imamo hranu, da nam je toplo i sve to. Ali to nije prava istina. Ona je to o čemu uvjek započinje David Icke na svojim predavanjima ove godine. A to je da je najveća tajna ko smo mi. Fakultet nam uništava znanje, kao što religija uništava duhovnost. Ništa ne treba vjerovati, moramo se uzdići iznad svega toga da bismo mogli na duhovnoj razini sagledati igru virtualne realnosti. I zato sve to nije važno. Ali kada igramo neku igru virtualne realnosti, recimo na kompjuteru ili gledamo film 2012, sve se čini jako važno, važno je šta će biti, ko će pobjediti. Sve je to igra. Ja lično u igri uživam i pri tom mi je važno da znam ko sam. Bez obzira šta se dešava, znam kamo se vraćam na kraju filma. I zato borba tu i nije važna, borba je samo nastavak igre. To je slično onome što je rekao Einstein. Naime, da problem nije moguće riješiti na nivou na kojem se nalazimo. Moguće ga je riješiti samo sa višeg, duhovnog nivoa. Ćovjek ga ne može riješiti na nivou planete Zemlja, pošto ga je baš on napravio. Dakle samo sa višeg nivoa je to moguće. Ljubav je univerzalna i to mi ljudi nikako ne smijemo zaboraviti. David Icke to objašnjava na sopstven način kad govori o Iluminatima, reptilima (reptiloidima), bićima koja su kriva za sve ratove. Sva su ta stvorenja duhovna bića ali su se na svom putu izgubila. Meni ih je žao, ali oni igraju svoju igru i pali su u njenu zamku. Oni su na nekom drugom nivou, imaju druge sposobnosti, druge potrebe, sarađuju sa izvanzemaljcima, ali ipak nemaju pojma ko su zapravo. Baš kao i mi, i oni to čine milijardama godina, zapravo od uvijek, ali to nije važno. Zato uživam u svemu što radim. To je igra, zabava. Da, igra je ali ipak opasna igra. Kad bi mi sada neko stavio revolver na čelo, ne znam šta bih. Tijelo bi se uplašilo, ono je kao životinja, kao auto koji vozimo. Tijelo se plaši.

M.: Kažete da znate ko ste. Da li to znači da su Vam poznati i Vaši prošli životi?

BR: Da. Stotine godina sam živio na Tibetu. Na Zapad sam došao 1850. godine, rođen u Londonu u nekoj viktorijanskoj obitelji. I tada je sve to izgledalo potpuno u redu. Znam mnoge ljude koji dolaze iz drugih sredina, šamanske kulture, drugih planeta. Uopšte nije važno, pogotovo ako ne govorimo o onoj u nama duboko zaključanoj programiranoj realnosti o kojoj govori David Icke. U današnjem, post-industrijskom zapadnom svijetu stalno živimo pod kontrolom, dok je duhovnost negdje u pozadini u poređenju s plemenima Aboridžina, Indijancima, Bušmanima, Šamanima u Južnoj Americi. Ja dakle dolazim sa Zapada, to mi se tada činilo sasvim u redu. Sa sobom sam donio informacije iz vremena kada sam meditirao na Tibetu. Rekoh si: "Ovim ljudima tu potrebna je pomoć." Nisam znao ko su, gdje se nalaze. Doživio sam strašan šok, to se vrlo često događa kad se spustimo na ovaj nivo, na ovu realnost. Mnogim to ne polazi za rukom u prvom životu. Tako je to teško. Nije uspjelo ni meni, bilo je dosta nesreće i drame, ali o tome sada ne bih govorio. Život dođe, proleti. I tako pokušavamo ponovo, vraćamo se. Ovoga sam puta uspio. Ne želim se vraćati unazad, bilo je svega i svačega, ali sve je prošlo, sada to više nije važno. Stvara se uzorak koji se ponavlja kroz niz života. Nešto ostaje, vraća se. Zašto se neki ljudi boje vode? Vjerovatno su se nekada utopili i taj strah je ostao. Mnogo od toga što činimo rezultat je naše mentalne reakcije. Um je nešto što odnosimo sa sobom. Tu se moje mišljenje o umu razlikuje o onom što tvrdi David Icke, ali to nije važno, to je druga priča. Dakle, mnogo od toga što radimo u ovom životu dolazi nam iz prošlih života. I zbog toga je jako važno da to istražimo da bismo se mogli na kraju toga osloboditi. Za to postoje različite tehnike - regresija, meditacije i slično. To je ključ. I jedino tako možemo biti tu i sada. Potrebno se osloboditi tih teških lanaca naše prošlosti. Među nama ima mnogo zlobnih ljudi koji su takvi upravo zbog svoje prošlosti. I ovoga puta sve se nastavlja. David Icke ima pravo kad kaže da tu protesti i slične stvari nemaju nikakvo značenje. Sve se ponavlja, borba ne pomaže. Potrebno je nešto sasvim drugo. Project Camelot uči ljude o stvarima, o kojima ne mogu naučiti ni u školi oni od roditelja, ili iz novina, jer treba prije svega saznati istinu o tome gdje smo. To radite i vi. Eto, sada se nalazimo tu u Zurichu, ako hoću u Pariz trebaju mi papiri koji će mi pokazati kako tamo doći. Znati moramo gdje se nalazimo, inače nikada nećemo doći tamo gdje smo namjeravali doći. Ne smijemo dozvoliti da postanemo zatočenik svoje namjere, umjesto da je namjera samo proizvod naše želje da nešto postignemo. U kontekstu same igre važno je da to dvoje razlikujemo. Važno je razlikovati ove dvije realnosti koje su prisutne u isto vrijeme. Moj savjet ljudima je da moraju prvo upoznati sve o sebi. Bez toga neće uspjeti u raznim situacijama u kojima će se naći. To je prvo. Drugo: dobro je znati i to odakle dolazite, jer ćete tako znati koji program upravlja vama i koji se nalazi u podsvijesti. Jer ako to znate moći ćete sami donositi odluke šta treba u određenim situacijama činiti. Treće: treba se boriti. I četvrto: shvatiti da ljudima treba pomoći. Svuda u svijetu ima ljudi koji se bave ovakvim duhovnim radom. Za taj rad treba vremena, energije, treba se zatvoriti, raditi, napraviti dosta toga. Ja radim, Ruth radi, Kerry isto tako. Bave se problemima na astralnom nivou. Ima tamo mnogo bića kojima je potrebna naša pomoć, žele sa nekim porazgovarati. Nešto im se možda dogodilo milijune godina unazad i još se ljute. Nemaju s kim o tome razgovarati.

M.: Da li razgovor pomaže?

B.: Naravno. To se dogača i tu. Djetetu na ulici ili bilo kome. Razgovor o tome što se nekada dogodilo otkriva šta je razlog ljutnji. Na taj će se način vjerovatno dotaći nečega iz njegove prošlosti. Ima ih koji satima komuniciraju sa tim bićima na astralnom nivou, isto kao što i ovi drugi razgovaraju sa djecom na ulici. Ljute se, nesretni su, radi se o čitavom nizu zlostavljanja do kojih je došlo na fizičkoj razini. Od roditelja se to onda prenosi na vlastitu djecu. Takva osoba ne zaslužuje da ga strpaju u zatvor, već da može s nekim razgovarati. Recite mu: "krasna si osoba, imaš mnogo iskustava, reci, šta se dogodilo? Da li te možda otac zlostavljao, ili stariji brat tukao? Zašto si tako ljut? Tako možete polako otkriti njegovu prošlost. Vidjet ćete kako se takva igra ponavlja. I kao što tako komuniciramo sa ljudima na fizičkom nivou, komuniciramo i sa onima na nefizičkom nivou. To se može činiti telepatski, preko meditacije. Na sve moguće načine. Znam ljude koji obavljaju dosta ovakvih poslova. To su ljudi iz tima Project Camelot-a sa dubokom duhovnom orijentiranošću. David Icke, Alex Collier, David Wilcock, George Green i mnogi drugi. Neke čak i ne znam. Upoznali smo Patricka Geralda. On nije duhovno orijentiran, on je matematičar, naučnik. To što on pokušava, neće nikada postići. Bill Deagle, na primjer, veoma je duhovna osoba. I skoro svi sa kojima smo razgovarali takvi su. David Icke na primjer, počinje predavanje tvrdnjom kako smo mi univerzalna svijest, beskrajna ljubav. Kakva je to poruka? Želimo čuti više o tome. Svako ko radi kao učitelj, ljude budi i pomaže im da se sjete onoga što oni zapravo već znaju. Riječ "prisjetiti" jako je važna. Ne možeš se sjetiti nečega što ne znaš. Zato kad čitaju Ruthine i mnoge druge knjige ljudi na nekom mjestu odjednom kažu: "Da, sad razumijem, sjetio sam se." Ali to nije ništa novo, to je stara informacija. Po mojem ličnom mišljenju mi se ne razvijamo, mi se oporavljamo. Radi se o velikom nesporazumu. Razvoj iz amebe u duhovno biće?! Ne, nikako! Svi smo bogovi, svi smo kao takvi počeli. Svi smo bića svjetlosti, zaboravili smo ko smo, sad se polako prisjećamo i vraćamo. Sam smisao riječi "evolucija" je diskreditirajući. Mi smo počeli kao bogovi. I po mom mišljenju baš ovakvo gledanje nedostaje u svim tim duhovnim teorijama. Svako od nas ima vlastiti ključ - sjemenski kristal - kojim započinje proces našeg buđenja. Ne postoji neki opšti odgovor. Svako ima vlastiti, samo njegov odgovor. Sami ga moramo potražiti. David Icke je prije dva dana rekao: "Ne želim postupati protiv intuicije druge osobe. Svako će za sebe znati šta je ono pravo." Ako mi neko kaže: "Ćitao sam The Law of One i ništa mi nije jasno.", reći ću mu neka potraži nešto drugo. Mnogi nam pišu i dolaze do mene i kažu: "Šta da radim, gdje da idem, koje je sigurno mjesto, kako postupiti?" Za vas postoji vjerovatno nešto sasvim drugo od onoga što je važno za mene. Nemojte me imitirati, budite što jeste! Kako ustanoviti ko si, kako saznati kakva ti je prošlost? Meditiraj, radi ono što odgovara tebi. Zato i jesi tu. Otkriti moraš zašto si tu. Dolores Cannon je prije nekoliko sedmica nastupila na šou Coast to Coast. Govorila je o "dobrovoljcima" - "izvanzemaljcima" koji dolaze ovamo u velikom broju. Mnogi ljudi koji traže moju pomoć pitaju: "Gdje da idem? U Australiju, Kanadu? Gdje je sigurno? Možda Peru?" Ja bih možda išao ovamo, vi na neko drugo mjesto. Razlozi zašto nekuda idemo različiti su. Možda ćeš nekoga upoznati, naći posao - sve prema životnom planu. Svako ima svoj plan. Svako ga mora znati. Vi ćete ga se prisjetiti u određenom trenutku. Odjednom počnete o tome razmišljati . "Pa da, to hoću raditi!" . I ta spoznaja vam daje energiju da svoj plan realizirate. Riječ "rad", "posao" je savremena. Znači nešto što zapravo ne želimo. Tamo u nekom plemenu francuskih otoka ne postoji riječ "raditi". Oni love ribu, prave kolibe, pjavaju. Ne rade. Zašto da radimo? Mi živimo, ne radimo. Na primjer, ja sam najsretniji kada sam najaktivniji. I za mene je sreća biti u dinamičnom procesu čiji je cilj nešto postići. Nije to neka fiksna namjera za nekim dostignućem. To je samo namjera, cilj. I kada to postignemo osjećamo radost. To nas ujedno i umara. Jučer sam razgovarao sa David Ickeom. Bio je umoran ali i veseo zbog posla koji je obavio. Mislim da će ljudi konačno shvatiti šta treba da rade. Kao ovaj sastanak tu u Zurichu. Kako inspirirati ljude? Ako im želimo pomoći to ćemo postići tako što ćemo im omogućiti da shvate šta i kako treba raditi. Mislim da je proces shvatanja zapravo proces buđenja. I taj proces buđenja se sada događa u svijetu. Kao talas. Kod svih sa kojima razgovaram osjećam taj talas buđenja. Širenja svijesti. I baš to Elitu jako brine. Zato nam hoće staviti mikročipove i na svakom nas koraku kontrolirati i onemogućiti međusobnu komunikaciju, staviti nam nešto u tijelo i onemogućiti normalno funkcioniranje i kretanje. Sve to hoće napraviti pošto nemaju druge moći. Slažem se sa David Ickeom da će nam vjerovatno biti dosta teško, komplicirano, da ćemo imati probleme koje do sada nismo imali. U svojem izlaganju David Icke govorio je o tome kako mu je prije 19 godina bilo rečeno da se moramo organizirati u grupe, jer smo samo tako jači - kako na logističkom tako i na praktičnom nivou. Formirati treba komune, kolektive koji znaju rješavati probleme oko logistike. Ima dosta toga što nam je nužno potrebno - hrana, voda, grijanje, krov nad glavom, zaštita. Pogotovo zaštita tijela i uma. Uma na elektronskom području. Tijelo zaštititi od raznih otrova (na primjer chemtrails ili kemijske pruge). Iskoristiti moramo Ąitav niz tehnoloških mogućnosti da bi se zaštitili od svega toga. Pomagati moramo jedan drugome kada sveopšti pritisak naraste. Slažem se sa onima koji tvrde da će biti još gore, nikako bolje. Ne znam kada i kako će biti, ali znam da to neće biti kraj svijeta, a ni čovjekova postojanja. Znam da će biti teško, ali da će na kraju svega doći jedan krasan, nov početak za čovjeka. Ne znam kako dugo će sve ovo potrajati, možda 2, 3, možda i 10 godina, ali nakon teškog perioda dolazi novi početak, fantastičan proces oporavka. Htio bih to vidjeti, jer znam da će biti vrlo dobro. Sinoć smo sa Bill Deagle-om razgovarali o ovom periodu koji može potrajati i nakon 2012. godine. No, od danas pa do tada treba dosta toga još napraviti.

M.: Da se vratimo onome što ste prije rekli, naime da je svaki od nas došao ovamo sa nekim ciljem. Tako smo i mi više sedmica radili oko Project Camelot-a. I kad sam došla na ovu konferenciju, znam šta mi je cilj, sve ću vrlo rado učiniti, bez obzira na to šta sve nam se dogodilo, bez obzira na novac i sve ostalo. Smatram da smo tu zato što svako od nas ima tu svoj zadatak. Ustanoviti treba šta je to.

BR: Ako skočite sa pećine u provaliju anđeli će vas pri tom pridržati, ali to nećete znati dok ne skočite.

M.: Tačno!

B.: To naravno ima veze sa samim pouzdanjem i hrabrošću. Prije nego što sam došao u fazu svog života kada sam počeo raditi u Project Camelotu, bio sam stručnjak na nekom timskom poslu, individualnom radu, vodio ljude u planine, počeo karijeru kad mi je bilo 21 ili 22 godine u okviru one stare engleske paradigme, što bi u militarističkom jeziku značilo nešto kao obuka našeg značaja. Ali radilo se zapravo kao na igralištu gdje vam se nije moglo desiti ništa loše. Ipak, bilo je prilike naučiti šta sve je moguće učiniti. Ljudi uopšte nisu bili svjesni toga šta sve mogu učiniti. Oni mogu napraviti mnogo, mnogo više nego što im to dozvoljavaju znati. Richarda Bronsona mnogi znaju kao vlasnika ogromnog poslovnog imperija u Velikoj Britaniji. Kad je bio mali majka ga je stavila na granu drveta i govorila mu neka se penje sve više i više. Kad je došao na sam vrh majka mu je rekla: "Vidiš kako možeš, ti sve možeš." I danas je milijarder. Ona ga je na primjer odvela negdje u susjetstvo i rekla: "E, da vidim hoćeš li se znati vratiti kući!" i tamo ga ostavila. On je pokucao na prva vrata i susjedi ga vratili kući. "Krasno", rekla je mama, "riješio si problem, vidiš kako si krasan dječak, ti možeš sve riješiti." I eto, danas je bogataš. I to sve zato što mu je mama bila toliko šašava i toliko mu dozvolila. Da, baš to. Ali većina majki to ne dozvoljava. "Pazi, ne izlazi na glavna vrata, nešto grozno će ti se dogoditti, ne razgovaraj s nepoznatim ljudima, to nikako. Nemoj ni u čemu reskirati!" U Engleskoj imam prijatelja, nekada smo zajedno planinarili. Dok bi većina govorila:"Pazi, budi oprezan!", on bi govorio: "Usudi se, reskiraj!" Pa čitav život je u neku ruku reskiranje. Što god radili, sve se odnosi na to. Kad ideš na autobus, na avion, na godišnji odmor. Pa sve je riziko. Posvetiti se partneru. Vi Vašem Richardu. I to je izazov. Kao i objava ovog videa. Čitav život je takav, iz njega nije moguće tek tako izaći. Zato uživajte u njemu.

M.: Govoreći o Project Camelot-u, recite nam kako ste Vi počeli na tom putovanju.

BR: Bez obzira kako to opišete, jedno je sigurno, tu sam kao dobrovoljac, u to sam ubjeđen. Većina ljudi će se, gledajući ovaj video, složiti sa mnom, da kad konačno dođete do nečega što stvarno želite raditi, upotrebit ćete sva do sada sakupljena iskustva. Sve to je zapravo dio programa osposabljavanja. Ovo sam radio zbog toga, ono opet zbog nečeg drugog - sve ima svoj smisao. Da, da, zato sam morao raditi neki grozan posao godinu i pol dana, zato sam izabrao ove grozne roditelje. Zbog svega toga sam postao to što sam danas. I sve to mi danas pomaže. Nekada to nisam znao, već sam se sažaljevao zbog patnji kroz koje sam prolazio. Sve je dio plana. Sad mogu vidjeti da me sve ono kroz šta sam prošao dovelo do ove tačke. Prvo sam proživio godine školovanje u Africi, bio vođa tima za tjlesno osposabljavanje. Moja je majka bila spisateljica, učila me pisanju. Govorila je kako će napisati knjigu. Još nije al' ja znam da će se to uskoro dogoditi. Moja savjetnička karijera, kako raditi sa vodećim kadrovima, voditi sastanke velikih korporacija itd., sve je odjednom dobilo svoj smisao. I tako se sada nalazim na mjestu gdje mogu upotrebiti sve stečene sposobnosti. Nekada sam o tome drukĄije razmišljao, ali ustvari to je to. Prije 20 godina su me oteli. Priča je jako duga i ja ne razumijem baš sve što se zbilo. No, umjesto da se uplašim kad su me izvukli iz mog šatora na Himalaji na visini od 7000 metara, godine 2001, nisam rekao: "O, Bože moj, nešto strašno će mi se desiti!" Nije to bila nikakva vojna operacija, bio sam na ledeniku na temperaturi od -50 stepeni.

M.: Da li ste tada bili pri svijesti? Da li ste šta osjećali?

BR: Da, nisam se mogao pomaknuti. Bio sam paraliziran. Bila je to standardna otmica na dosta neobičnom mjestu. Bilo je dosta komplicirano, dosta toga tada nisam mogao shvatiti, ali bio sam siguran da je ono što se tada dogodilo bio zapravo dio plana ovoga što se sada događa. Ne znam tačno šta su sa mnom radili ali mislim da se radilo o nekakvoj nadgranji softwarea. To ne mogu dokazati ali mi se tako čini. Tada sam imao djevojku koja se zvala Angie. Ima o svemu tome dosta za pričati ali zbog mnogih iskustava došao sam do zaključka da ona nije bila sasvim ljudsko biće u pravom smislu riječi.

M.: Koliko je ono ona porasla preko noći?

BR: 2,5 milimetra, ne centimetra. No, nisam siguran da se to dogodilo baš preko noći, ali za vrijeme od dva tjedna jeste. Svake toliko rekla bi nešto što se činilo kao da ne dolazi odavde. Nije odgovarala 26-godišnjoj djevojci koja radi običan posao. Povremeno sam imao utisak da dolazi iz sasvim drukčije okoline. Sjećam se šta mi je jednom rekla za vrijeme doručka. Na stolu su bili kafa i toast i ona odjednom kaže: "Zemlja je krasan kraj, voljela bih da uvjek ostane tako." Bio sam zapanjen, ali ona se odjednom opet pretvorila u 26-godišnju djevojku i uopšte nije bila svjesna toga što je rekla. I to se često događalo. Tako mi je na primjer jednom rekla: "Znaš, ti si veoma neobična osoba. Uvjek ćemo biti zajedno, uvjek ću te voljeti." I stalno je ponavljala da sam nešto posebno. Kada je odlazila, rekla je: "Moj zadatak u ovom životu je završen."

M.: Kako ste Vi sve to prihvatili?

BR: Zapravo vrlo teško, sve je to bilo nekako novo, ali tek kasnije sam shvatio da je to bila priprema za ovo sad. Tada sam imao utisak da sam uključen u nešto jako važno, ali nisam imao pojma šta bi to bilo. Pitao sam se jesam li možda odabran za nešto, da li ta djevojka igra važnu ulogu u mom životu. Sličan utisak imao je i moj prijatelj. Zajedno smo planinarili. Zvao se Dave. I tako smo jednom pričali, odjednom mu se glas promjenio i rekao je: "Ti si daleko od onoga što te još čeka." Nikada do tada nije rekao nešto slično. I imao je pravo. Tada je moj život stvarno i bio takav. Tada sam trenirao, bio u fazi učenja. Alex Collier je nedavno predavao u Los Angelesu nakon dužeg povlačenja (nadam se da ovo sad nije samo privremeno). On je duhovno na vrlo visokom nivou. U obliku pitanja prisutnima je predstavio jednu ideju: "Da li bi vi pristali da vas podučava izvanzemaljac?" I neki se pitaju: "A gdje su dobronamjerni izvanzemaljci? Oko nas su sami reptiloidi. A gdje su oni dobri? Neka samo dođu, treba nam njihova pomoć." Možda su ti mentori baš negdje tu, sjede i čekaju da se probudimo. Ili možda samo treba da ih zamolimo da nam pomognu? Na primjer: mali sam, u glavi mi je zbrka, ništa ne znam. Spreman sam za učenje. Rado bih se ujutro probudio sa jasnim mislima o svemu što se trenutno zbiva. Mi tu imamo jednog zajedničkog prijatelja, mislim da bez njegove dozvole nemam pravo reći ko je to. Njegovi duhovni vođe su mu rekli da treba prvo pogledati u mašinu svog prevoznog sredstva prije nego što činimo bilo šta drugo. Oko nas su zapravo brojna nefizička bića. Jednog takvog sam vidio u svojoj spavaćoj sobi prije 20 godina, u doba kada sam bio sa Angie. Izgledao je kao hologram. Meni je tako izgledao, sebi vjerovatno kao da je u čvrstom stanju. Stajao je tamo, pogledao me, a onda opet iščezao. Simpson, jedan od naših kontakata u Project Cametot-u, rekao je da je u nekim državama vojska usvojila tu tehnologiju. Tako mogu proći kroz zid. On to naziva "phase shift" - nešto kao preskok u drugu fazu. Ne znam šta bi to značilo. Nešto kao preskok faze tih oblika elektrona kroz prazan prostor onoga što nazivamo materijom. Zašto ne? Kombinacija jednog i drugog daje utisak da se radi o čvrstoj materiji. Rukom ne mogu kroz ovaj zid. Razgovarao sam sa nekom osobom koja je bila u društvu s nekim Iluminatima. Oni su između ostalog i mađioničari, svašta znaju. Mogao je recimo staviti ruku kroz zid i opet je povući natrag. Ljudi svašta znaju i mogu. Neki levitiraju. Vjerovatno ste čitali knjigu koju sam sam pročitao prije niz godina, koju spominje David Icke u izlaganju o Holografskom univerzumu Michaela Talbota. U više glava govori o čudima iz prošlosti, o stanju u takozvanoj "religioznoj ekstazi", što je zapravo trans, promijenjeno stanje uma, gdje recimo ranu u sekundi iscjeljuju, o psihotičnom pristupu liječenju na Filipinima. Iz tijela rukom vadi tumor, rana se odmah zatvara i zarasta bez ožiljka. I Watson o tome govori u svojoj knjizi. Tamo na Filipinima ima dosta toga. Ima oko 20 takvih iscjelitelja. U Braziliji ima neko, koji se, ako se ne varam, zove John of God. Liječi oko 3000 pacijenata dnevno, po 10 sekundi svakoga. Kaže im: "treba ti ovo, treba ono, zdrav si." I gotovo. Ponekad nekoga otvori prljavim nožem, izvadi što ne valja, bez anestizije, bez ičega. Rado bih ga gledao kad radi. Sve ovo što sam rekao samo je dokaz da, kako kaže Talbot, živimo u holografskom svemiru. U filmu Zvjezdane staze možete vidjeti dosta o ovome što smo sad spomenuli. Vidimo da se u životu može dogoditi toliko toga, da su čuda moguća, da ne postoji slučajnost, da možete sresti nekoga koga želite sresti, moguće su najnevjerovatnije kombinacije. Ionako se ništa ne događa, sve je samo san. Zato možeš činiti šta god hoćeš. Tako na primjer tibetanski mistici, među kojima sam bio stotine godina i bio jedan od njih, u to sam ubjeđen, imaju bezbrojne sposobnosti. Nešto takvo na Zapadu ne postoji. Tu uglavnom dominira tehnologija, od samog rođenja živimo pod neprestanom kontrolom. Mislimo kako smo razvijeni, no ustvari jako smo primitivni. I tu je ta razlika. Sviđa mi se kako je Richard Dolan na konferenciji u Los Angelesu govorio o tome da iako je neka civilizacija tehnološki razvijena, to nikako ne znači da su ljudi napredniji, bolji, duhovno razvijeniji. Daje krasan primjer nekog susreta naše civilizacije sa nekom potpuno nerazvijenom. Da vide našu tehnologiju, kamere lap tope, mobilne telefone, automobile - tome svemu bi se divili. Za njih bi sve to bilo pravo čudo. Rekli bi: "Pa vi ste tako visoko razvijena bića, vjerovatno nema problema koje ne možete riješiti, sigurno ste svi dobronamjerni, kao anđeli. Vjerovatno ste već riješili probleme oko ratova, siromaštva, bolesti. Sva ta tehnologija!" Ipak ta logika ovdje ne djeluje. To, što imaš sve te zapanjujuće stvari, još ne znači da si razvijen i u duhovnom smislu. I baš zato ne znači da su izvanzemaljci dobronamjerni i duhovno razvijeni samo zato što imaju visoku tehnologiju. Ne znači da nemaju vlastite probleme. Nemamo pojma šta su i kakvi su, šta misle, šta namjeravaju. Opasno je misliti da su svi mudri i benevolentni. Igraju istu igru kao i mi, imaju svoju karmu, svoju prošlost, svoje ciljeve, možda nam čine nešto što ne možemo ni zamisliti.

M.: Što se tiče izvanzemaljaca govori se da dolaze, ali ne znamo šta smjeraju. Da li Vi znate šta više o tome?

BR: Hm... Ne znam, sve mi se čini da se nešto sprema. Larry King je imao u svom šou više ljudi koji su govorili o izvanzemaljcima nego ikada prije. Zašto? Lani je Vatikanski astronom dao izjavu za javnost. Parafraziram: "Ako postoje izvanzemaljci, onda su oni naša braća i sestre u Bogu." Prošli tjedan isti je čovjek imao petodnevnu konferenciju na kojoj su govorili samo o mogućnosti postojanja izvanzemaljaca. Drugo što se dogodilo, bilo je to da je NASA objavila neke dokumente o svom radu u vezi eksperimenata na Mjesecu. Znamo Richarda Hoaglanda - zanimljiva ličnost sa nevjerovatnim teorijama. On nikako nije lud, pametan je i jako nam je drag. Na šou Coast to Coast prognozirao je na primjer slijedeći korak u ovoj partiji šaha. Da će tim La Cross koji tamo radi, pored vode otkriti još mnogo toga. Iz toga logično proizilazi da ako je na Marsu voda (to je sad potvrđeno), sigurno je tamo i život. Dva istraživača iz New Yorka - Clay i Sean Pickering - govorili su o stvarima koje za nas nisu ništa novo. O tome se govorilo već prije. Bilo je dosta komešanja prije od prilike 18 mjeseci kada se počelo pričati kako su neke osobe iz američke mornarice otkrile pravu istinu sastanaka u okviru Ujedinjenih nacija. Pogotovo jednog takvog iza zatvorenih vrata. Govorilo se o pripremama za eventualno obavještavanje javnosti o prisutnosti izvanzemaljaca na zemlji. Kad bi do te informacije došlo, onda bi se o tome morali složiti Amerikanci, Rusi, Australci, Kinezi i svi ostali. Još uvijek nemaju dobar odgovor i ne znaju u koga se može imati povjerenje. Ne znaju na primjer, šta ako izvanzemaljac dođe i kaže: "Ja sam izvanzemaljac, imam visoku tehnologiju koju ću vam dati samo zato što mi se sviđate." No, ovo govorim u šali. Ipak, kako možemo razumjeti i kako biti sigurni šta možemo očekivati od tih biće? Neki će možda stvarno biti prijateljski raspoloženi, drugi ne. Jako je važno pravilno o tome odlučiti i ljudima dati prave podatke. Bez obzira o kome se radi imam utisak da neko hoće da se to što prije objavi. U svakom slučaju, nešto će se dogoditi, ne znamo kada, ne znamo taઋno šta, ali nešto se sprema. Kada sam krajem juna ove godine razgovarao sa Peter Petersonom rekao mi je da mu je njegov informator rekao da je određeno vrijeme bilo rezervirano za 27. novembar na širokoj TV mreži i da će Obama dati zvaničnu izjavu. Sad mislim da je mogućnost za to 50:50. O toj je informaciji govorio i David Wilcock na šou Coast to Coast. Davida volimo, on je naš dobar prijatelj. Možda i ne zna sve što mi znamo, zato ne bih prihvatio baš sve što on tvrdi.Problem je u tome što ponekad ispadneš malo ੏udno ako nisi bio u pravu. Zato je teško reći šta će se i kada zapravo dogoditi s obzirom na to da sastanak iza zatvorenih vrata još uvjek traje, da još nije sve odlučeno. Osobno mislim da 27. novembra nećemo ništa čuti. Volio bih da nisam u pravu, no mislim da je još prerano. Mi se nadamo, sve je rezervirano za objavu, ali toga još neće biti. Znamo da će se to desiti, ali ne znamo kada. No, nakon dužeg perioda bit će nam sve javljeno, ali mislim da je to tek početak svega. Jer ne znamo šta nas čeka nakon toga. Možda će to biti neka posve nova igra i reći ćemo: "O Bože, sve to su nam rekli ali mi znamo da to nije istina." I svi će se pitati šta je istina, šta nije, što će ljudi vjerovati, kako će reagirati i slično. Sve to je kao partija šaha. Može se igrati na više načina. Može to biti nešto kao razonoda, za ljude neko fascinantno vrijeme, dok ujedno ljudima mogu početi stavljati mikročipove. Toliko toga bi se moglo istovremeno događati. Nedavno su počeli prikazivati film "2012" za kojeg znam da nije ništa naročito ali je veliki spektakl. Sigurno je namjera unijeti nam strah u kosti, pošto znamo da je to jedan od efikasnih načina kontrole. Ti ljudi su jako bistri. Što god rade, rade sa razlogom. Svašta je moguće, sve rade da nas uplaše, da brinemo i razmišljamo o nečemu, dok bi se na drugoj strani dogodilo nešto sasvim drugo. Moramo biti dovoljno bistri i unaprijed prozrijeti njihovu igru. Tako treba na to gledati. Jučer sam bio sa Deagleom. On ima u mislima posve drukčiji scenarij za 2019. godinu, on naime ne vjeruje u onaj od 2012. Uvjeren je da će doći do micanja zemljine kore a ne polova. Kora je po njegovom mišljenju slična kožici koja se stvara na vrućem mlijeku. Izgleda čvrsta ali zapravo ona se lako miče, ne puca. Samo miče. Dakle po njegovom izračunu i nekim unutrašnjim izvorima informacija, doći će do postepenog micanja kore u razdoblju od nekoliko mjeseci. Geološki gledano to je jako brzo ali ipak bez nekih većih katastrofalnih posljedica. Kontinenti će se micati za oko 2 km na sat. Nešto kao spora šetnja. No, nakon 3 mjeseca bit ćemo na drugom mjestu, vrijeme će se promijeniti, sniježni vrhovi će početi da se tope, morska površina će se mijenjati s obzirom na sve to. Svašta će se promijeniti, doći će do problema distribucije hrane, do promjena na elektromagnetskom polju. Na sve što je pod uticajem eletromagnetskog djelovanja. U aprilu je žena nekog elektroinženjera iz Engleske pričala kako mu je bilo rečeno da mora u roku od 3 do 4 godine riješiti neke probleme svih transformatora na tom području. S njom smo vršili korespondenciju, izmjenili nekoliko elektronskih pisama. Njega nije bilo kod kuće i ona nam je rekla: "Ćujte, ja ne mogu odgovoriti na vaša pitanja, ja nisam naučnik. On će vam na njih odgovoriti čim se vrati." I ništa više. Muk. Vjerovatno mu zbog gore pomenutog nije bilo dozvoljeno kontaktirati s nama. O tome smo se mogli često uvjeriti. Bill Deagle isto nam je to potvrdio. Po čitavom svijetu elektroinženjeri dobivaju zadatak da na brzinu spriječe neke stvari koje bi se mogle dogoditi. Što se tiče smanjenja broja populacije.......No, ako dođe do bilo kakvih promjena ili raspada infrastrukture, to je sve opasno po život, za mnoge ljude čak smrtonosno. Zašto brinuti o smanjenju broja stanovnika na vještački način. Deagle smatra da se to događa već sada. Oni bi zapravo htjeli smanjiti broj ljudi prije nego što dođe do realizacije njihovih planova. Boje se da bi njihov život mogao ugroziti preveliki broj ljudi koji bi mogli bilo šta napraviti. Ali ljude još trebaju , dosta toga još treba napraviti. Kad se taj plan završi, reći će: "Sad nam više niste potrebni." Otići će u svoja podzemna skrovišta na Zemlji ili u ona na Marsu i Mjesecu. Sve to bi moglo potrajati tamo do 2019. a ne do 2012. godine. 2012 je samo obmana. To potvrđuje i film o 2012. Nešto se događa i svi bi htjeli dokučiti šta. Bill Deagle ima u mnogočemu pravo, vrlo je bistar čovjek, vrlo dobronamjeran. Nakon gledanja dosta dugog i sažetog videa došao sam do saznanja da se ne radi o katastrofi već o velikoj promjeni do koje dolazi svakih jedanaest i pol hiljada godina, nešto, što čitamo u legendama - legendi o Atlantidi, velikim potopima itd. Svašta se toga dogodilo. No, to nisu bile neke strašne katastrofe, već više neka reorganizacija. Mnogo toga od visoke tehnologije tih vremena je iščezlo. I sve to o čemu Hoagland govori jako je interesantno. Razne crte i konstrukcije koje se mogu vidjeti na Marsu i drugim planetama našeg solarnog sistema - sve to su stvorili ljudi. Nisu to pravili izvanzemaljci nego mi. Naša je to istorija, istorija koju ne znamo. Sve to su vrlo interesantne teze. Nešto su vjerovatno napravili i izvanzemaljci. O tome razmišlja Henry Deacon (Arthur Neumann). Na Marsu su vojne baze ili obavještajne tačke. Svuda ima dosta toga. I Hoagland tvrdi da smo to nekada davno mi napravili. Ne znam je li to istina ili samo teza i ne može se reći da se Bill Deadge s tim ne slaže. Mnogi o njemu misle da je paničar, da širi strah. Isto misle i o Davidu Ickeu. A ja sam ga u subotu pretstavio kao jednoga od najhrabrijih ljudi, pozitivnu osobu, punu optimizma. Ni Deagle ni David Icke ne tvrde da neće biti teških vremena. Možda će neki ljudi morati ostaviti to tijelo i uzeti drugo. Ali to nije kraj igre, nije to nikakva katastrofa koja bi poslužila kao osnova za neki film. Ali šire gledano, nakon svega ovoga bit će prilika da ljudski rod pređe na viši nivo o kojem govore mnogi vidovnjaci. To je nekakvo zlatno doba. Moja bi poruka bila ta da ako bi se ovo svelo na neku užasnu priču, ja sigurno ne bih bio ovdje. To znam. Sigurno ne bih došao ovamo 1953 i radio to, što sad radim. Sigurno bih išao na neku drugu planetu i tamo lijepo živio. Takvih mjesta je u svemiru bezbroj. Ovdje sam zato što postoji velika mogućnost da se ova igra dobro završi. U međuvremenu sve je zabavno, korisno - kao neki tečaj na kojem možemo mnogo naučiti. Drago mi je da sam se za sve ovo dobrovoljno odlučio. Ali nisam se odlučio za neki bezopasni kraj. Sva ova krasna djeca koja dolaze, sva ova indigo djeca. Pišu nam, sve više pisama dobivamo od mladih ljudi, mlađih od 20 godina. Imaju takvo zapanjujuće znanje kakvo ja u tim godinama sigurno nisam imao. U to doba nisam imao pojma ni o čemu. Neki od te djece nisu ni sasvim pismeni, ali to uopšte nije važno. Mnogi kažu: "Ovamo sam došao sa određenim razlogom, želim saznati i znati sve o tome. Vaša mi informacija u tome pomaže." Obraća nam se sve više mladih ljudi. Sva ta djeca ne bi bila tu kad to ne bi bilo potrebno. Bili bi na nekom drugom mjestu. Ovdje su, radimo zajedno, zabavno je povezujemo se, evo i vi prolazite kroz to. Svi novi kontakti su zapravo stari prijatelji s kojima ste se nekada nešto dogovorili i sada to radite. Sve je to kao film u nastavcima. Svega toga ne bi bilo kada to ne bi imalo neki smisao. Moja poruka vama koji sada ovo gledate: ovo sigurno gledate s razlogom. Ništa se ne događa slučajno i ništa nije sigurno - ni loš ni dobar završetak. Ustanovite zašto ste tu, možda zato što ste pročitali Ruthinu knjigu, možda nešto drugo, nije važno. Držite se svojeg instinkta. Toliko ste o svemu logično razmišljali a niste ništa time postigli. Skočiti treba u provaliju, anđeo će vas prihvatiti.

M.: Budite ljubazni i recite nam - ko upravlja ovom planetom?

BR: Dio svega ovoga su Annunaki. To su zanimljiva vrsta ljudi i o njima ne znam baš mnogo. Oni su dobar primjer za ono o čemu sam prije govorio. Umjesto da kažemo: "Te ljude treba duboko poštovati, s njima pregovarati, zapravo su baš oni ti koji su najvjerovatnije glavni problem. Podaci iz mnogih, pa i mojih izvora, govore o tome da su vjerovatno izgubili svoju planetu. Za bilo kakva bića kojima se takvo nešto dogodilo, to je svakako veliki problem. Kao kad neko zbog potresa izgubi kuću, pa se onda pita gdje bi mogao stanovati. Ali, koju god kuću pogleda, u njoj neko živi. Na svim planetama neko živi. Moguće je - to je hipoteza - da kao rasa prolaze kroz vlastitu karmičku istoriju. Predpostavimo da je njihova planeta bila uništena i oni nemaju kud. S obzirom da baš i nisu bili jako ljubazni prema drugima, niko ih neće primiti kao izbjeglice. Clay i Sean Pickering ne znaju ništa o Annunakima. Neki od njih su očito reptili, reptiloidi. Riječ "annunaki" znači "oni koji su iz raja došli na zemlju". Ne vole da ih tako zovu. Moguće je da su to izbjeglice koji traže svoje mjesto, mjesto koje bi zauzeli, o kojem bi pregovarali. Ne znam tačno. Ako predpostavimo da je to rasa koja je izgubila svoju planetu, vjerovatno su dosta traumatizirani, podijeljeni u više grupa među kojima ima dosta nesuglasica. Neki su možda za to da mole za pomoć, drugi su skloni invaziji. Rečeno nam je da su razbijeni u više frakcija i da se vjerovatno međusobno ne slažu baš najbolje. Neki su možda ljubazni, drugi ne. Upoznao sam Barbaru Lamb koja kao terapeut radi s ljudima sa kojima su izvanzemaljci kontaktirali. Ona je vrlo draga osoba. Upoznao sam je u Los Angelesu februara ove godine. Rekla mi je kako se reptiloid materijalizirao u njenoj sobi, uhvatio je za ruke i 2 minuta gledao u oči. Tom prilikom joj je saopštio da su ga uzgojili kao dio programa komuniciranja sa ljudima i da im poruči da nisu svi oni neprijateljski raspoloženi. To mu je bio zadatak. Ona je to shvatila, poznate su joj bile mnoge priče. Ako je neko ogroman, visok, to još ne znači da to ne može biti neka prijatna osoba. Kao što kaže Ruth u svojoj knjizi: "Svi smo mi beskonačna svijest." Ćak i reptiloidi. Isto kao i mi, i oni su zaboravili ko su ustvari. Mi ih žalimo, ali ako je neko grub, zlonamjeran, onda nastaje problem. Problem nastaje uvjek kad nam se događa nešto loše. I pitanje je uvjek kako probleme pravilno riješiti. To se vrši na mnogo različitih načina - pozitivnim ili negativnim putem. Ako to neko rješava tako što je to za suprotnu stranu loše, to nije riješavanje problema. Samo daje utisak da se problem rješava nije tako. Takva je karma. Rješavamo, stalno ih rješavamodpl ne shvatimo na koji način možemo neki problem pravilno rješiti. Tu sažaljenje igra važnu ulogu. Shvatiti moramo da te osobe pokušavaju riješiti svoje pobleme na način koji možda nije najbolji za našu karmu a ni za nas na fizičkom nivou. Tek ako se uspijemo dići na viši nivo vidimo kako se to može postići. Ko dakle vodi ovu igru? Po mom mišljenju su to reptiloidi koji stoje iza ili u samim vrhunskim seniorima u ovoj partiji šaha. Neki se ovdje pojavljuju u ĥovječijem liku. Izgledaju kao ljudi, ali pitanje je ko su bili prije toga. To se može desiti u bilo kojem stadiju života, nije nužno da se baš ovdje rode. To se može dogoditi sa političarima, bankarima, industrijalcima, istraživačima na području NLO itd. Jednostavno zauzmu njihova mjesta, najutjecajnija mjesta u našem društvenom životu. I nama se to može desiti ako nismo dovoljno oprezni. Oni to mogu i oni to čine. To ne čine samo oni negativni, čine to i oni dobri.. Za sebe mogu reći da sam već dugo ovdje. Prvo na Tibetu, a sada tu. Ne znam tačno, ne sjećam se kako dugo, možda i više od 2000 godina. Možda sam došao na Zemlju sa neke druge planete. Tibet je dosta zgodno mjesto za otmicu. Imao sam i jednu drugu djevojku, neću pominjati njeno ime, možda nas sad gleda. Ona je ovamo došla sa Pleiade. Njen prošli život tu bio je vrlo težak. Uvjek je teško kad dođeš ovamo sa nekog drugog mjesta. Na ovoj planeti život je težak, pogotovo ako dođeš iz sredine u kojoj postoji viši stepen sposobnosti i tehnologije. Sve to ovdje otpada. Podvući treba međusobno djelovanje našeg tijela i mozga. Mozak do neke mjere igra ulogu, kad je na primjer riječ o telepatiji, iako je za telepatiju ponajviše potrebna duhovna sposobnost. Hardwade i software - grubi, materialni i fini - duhovni dio sarađuju. Možete imati odličan software, ali ako hardware ne valja ni software tu neće pomoći. Sve ovo što sam rekao odnosi se na vaše pitanje ko upravlja ovom planetom. Iza scene koju vidimo vodi se nevidljiva igra između dobrih i loših izvanzemaljaca koji najvjerovatnije nastupaju u ljudskom obliku. Kao što je rekao Bob Dean: "Po hodnicima Pentagona hodaju izvanzemaljci ljudskog izgleda i mnoge od njih love." Isto to nam je rekao i naš izvor informacija kojega smo zvali John Robie. Tako se naime zvao neki filmski junak. To je zapravo bio Tony Dott, poznati britanski NLO istraživač koji je nedavno preminuo. Dobro je znao da ga love. Nikada nam to nije izričito podvukao, vjerovatno zato što ni sam nije znao da loši love one dobre i obrnuto. Ko bi znao šta se sve uistinu događa. Tony Dott nam je rekao, a to je potvrdio i Bob Dean, da postoji jedna rasa koja izgleda kao mi. Zato ih ne bi mogli prepoznati bilo gdje da ih sretnete. Bilo da radite za njih ili sa njima, bilo da rade za vas ili da rade za vojnu obavještajnu organizaciju. Henry Deacon (Arthur Neumann) to stalno ponavlja. To su ljudi. Neki se možda malo razlikuju, kod nekih je koža možda nešto drukčija, neki su niži, drugi viši, oči su malo drukčije. Ali sve u svemu takvi su kao i mi. Pa i mi se međusobno razlikujemo, ima raznih rasa, kultura..... Ako su dakle ti izvanzemaljci takvi da ne možete primjetiti razliku, siguran sam da su ovdje. I vjerovatno su to jako hrabri dobrovoljci. Ako nas neko od vas sada gleda, dođite do nas, rado bi razgovarali sa vama.

M.: Mislite da su tu i reptili? Mogu li govoriti?

BR: Najvjerovatnije je moguć telepatski kontakt. Sve ovo se ne događa u ravnoj crti. Clay i Sean Pickering su nam pričali o programu otkrivanje o kojem je njima govorio njihov informator u američkoj mornarici. I to detaljno. Radi se o dvije rase. Niko ne zna šta oni sivi rade.. Rade svoj posao. To nam je pričao Henry Deacon. Govorio nam je o reptiloidima koji služe drugoj rasi koja je neki oblik silikonske osnove života. Nisu humanoidi. Imaju ogromne sposobnosti, no jako su nam nedokučivi, strani. I zato ne možemo ustanoviti šta žele, kako rade. Ništa. Posve druga paradigma. Kristali su. Da, kristali. Kristali koji se mogu kretati, levitirati, telepatski komunicirati i proizvoljno mijenjati svoj oblik. O tome ne znam dosta. Ne sviđa im se ovaj ambient tu jer ne odgovara njihovim "tijelima". To je dakle novost na području istraživanja NLO. Sa ovakvim pričama imaju dosta problema. Ljudi ne vjeruju, smatraju to glupostima, dakle jako malo ljudi u to vjeruje. Taj njihov informator dio je tima šestorice koji su bili kirurški modificirani, što je dosta složen proces. To su napravili zato da bi bili sposobni komunicirati s tim bićima, uspjeli s njima naći pravi kontakt, što je dobro, pošto se čine dosta benevolentni i raspolažu ogromnom količinom informacija. Više o tome naći ćete u četverosatnom intervjuu. Nismo ga još objavili, još se sprema. Rasa koju su podjarmili su ti reptili - reptiloidi. Rekao je kako njihov informator vjeruje da su doživjeli nešto zbog čega su bili skoro svi uništeni i izgubili su svoju planetu. Po njegovoj izjavi reptiloidi žele samo to da se mogu slobodno kretati okolo. Život provode u ogromnim svemirskim brodovima jer nemaju kamo ići. Naizgled je sve nekako na svom mjestu. A kako izgledaju? Zamislite ogromne dinosaure - ogromni zubi, teški 500 kg, rep, 2,5 m visine. Vrlo su jaki. Pravi su ratnici, vrlo inteligentni i bezobzirni. Neki drugi naš informator opisao nam ih je ovako: zamislite instinkt i etički nivo odgovornosti krokodila koji su inaće vrlo inteligentne životinje. Ne razmišljaju oni kao mi. I da se opet vratim na Davida Ickea koji je prije nekoliko dana imao na umu ta bića kad je govorio o tome kako djeluju - preko uma, po njihovom programu. Napravit će sve što se može brzo napraviti, što je praktično, što im je u interesu, bez naklonosti za bilo koga. Sad se vraćamo na ono o čemu je govorila Ruth. Iza svega toga otkrivamo čitav ciklus zloupotrebljavanja, zbog čega su takvi kakvi su danas. To je njihov odgovor na teška vremena iz prošlosti. Tako rješavaju svoje probleme. Za razliku od dinosaura ovi imaju duže ruke i vrlo spretne prste koji im služe za pravljenje alata. Zato delfini nemaju razvijenu tehnologiju. Ne mogu si praviti nikakav alat. Mogu se samo sporazumijevati zvukom i igrati se u vodi. Nikada nisu bili industrijska ili elektronska rasa, nisu prolazili kroz faze pravljenja raznih stvari. Ovi su dakle u toj fazi, vrlo su inteligentni, spretni. Ne znam da li su oni jednaki kao Annunaki. O Annunakima smo imali vrlo interesantne razgovore sa Davidom Ickeom. O njemu toliko govorim pošto je on u neku ruku referentna tačka za sve koji ovo gledaju. Rekao sam mu sve što znam o Annunakima i on nam je sve to potvrdio. Sve se potpuno poklapa. Jedna od karakteristika je ta da kad su u fizičkom kontaktu sa nama, neće nam pokazati kako izgledaju. Svoj izgled čuvaju na neki ritualni način. To je sastavni dio njihovog način djelovanja. Ljudi im ne mogu gledati u lice. Henry Deacon (Arthur Neumann) koji se sa njima stvarno sreo nikada im nije vidio lice. Vole ceremoniale, rituale. U svemu šta rade. Te rituale David Icke upoređuje sa ritualima kraljevskih porodica - kao neko božansko pravo dato samo kraljevima. Jasno je da sve to dolazi od Annunaka. I kad ih sretneš, kao da si sreo kralja. Govoriti treba na određeni način, isto tako je važno kako držati ruke i kako im se približiti. Sve je tačno određeno. Ako se toga ne držite - to znam prema izjavi našeg jednog informatora -loše vam piše. Znači za sve su tačno određena pravila. Radi se o istoj grupi o kojoj govore Clay i Sean Pickering, koji ih detaljno opisuju. Annunaki su podložni ovim "silikonskim" izvanzemaljcima. Postoji hipoteza da su oni Annunake riješili kad im je bila uništena planeta. Djeluju dakle u nekoj simbiozi. Sve što sam rekao povlači za sobom ogromna pitanja na koja nažalost ne mogu odgovoriti. Ne znam da li mijenjaju oblik. Ona silikonska rasa to može. Oni to ne rade na fizičkom nivou već mijenjaju samu percepciju u umu onoga koji ih gleda. Naš čovjek je bio u nekoj prostoriji sa još nekolicinom, pošto im je bilo rečeno da će biti važan sastanak. Zatim je u sobu ušao neki oficir višeg ranga, davao im uputstva i otišao. Na kraju se ispostavilo da to nije bio nikakav oficir i da ga je svako od prisutnih vidio drukčije. Svaki od njih imao je drukčiju mentalnu percepciju te osobe. Bili su van sebe od iznenađenja. Svako je vidio ono što je izvanzemaljac htio da on vidi, osjeti i čuje. Takvo stanje moglo se održati od prilike 5 minuta nakon čega se vraćaju u normalno fizičko stanje percepcije. Ti ljudi su se odmah počeli pitati da li se radilo o iluziji, hologramu ili nečem drugom. Ne, to je bio kristal, kristal u odijelu. I mogli su utjecati na druge da ih ti vide tako kako oni žele. Ta silikonska rasa nije tu na našoj planeti, niko ni ne zna odakle dolaze. I kad su ih to pitali, odgovor je bio, koliko se sjećam: "Ne bi razumjeli". Reptiloidi stalno dolaze ovamo. Sa mnogima su imali kontakte, kao na primjer sa Barbarom Lamb. I mnogi su mogli vidjeti kako mijenjaju oblik. U najnovijem intervjuu sa Jordanom Maxwellom, Jordan je rekao da Davida Ickea ne bi smjeli proganjati zbog njegovih "ludih" ideja jer je potpuno tačno to što govori. Tako se u nekoj vojnoj bazi dogodilo 12-godišnjoj djevojci, kćerki nekog oficira da je ugledala reptiloida. Ugledala ga je u ogledalu iza svojih leđa kako izlazi iz ormara. Strašno se prepala, bio je čitav alarm ali našli nisu ništa sem ogromne ogrebotina na vratima. Ta djevojka danas je već žena i sve to je ispričala Davidu Ickeu. Takve se stvari stalno događaju i ništa ne možemo protiv toga. Izlaze kroz svoje dimenzijske portale. Tačno znaju kada i gdje se mogu pojaviti. Ne tek tako usred ulice ili na nekom skupu. Obično izabiru tamne ćoškove, ormare i slično. U međuvremenu bave se manipuliranjem figura na šahovnici i tako utječu na važnije osobe. To je odlična strategija. Tako rade sa političarima, industrijalcima, ljudima iz medija, NLO istraživaćima, sa svim tim ljudima čiji je zadatak utjecati na ljude. Perfektna strategija.

M.: Recite da li je istina da oni jedu ljude.

BR: Da, neki tako kažu. Na predavanju na Grenada Forumu Billa Deaglea 2006. godine, ovaj je rekao: "Mogao bih vam reći sta sve rade, ali neću pošto je previše stravično." Bill je dobar čovjek. Jednostavno nije mogao govoriti o tome što zna. Henry Deacon (Arthur Neumann) rekao nam je da je bio prisutan na nekom sastanku gdje se o tome govorilo i da je morao izaći jer nije više mogao slušati.. Dvije stvari su ga iznenadile. Prvo: činjenica da tamo sjedi, sluša i sve to si zapisuje. A drugo da ga niko nije pokušao zaustaviti kad je izašao. Bill Deagle imao je naviku o nečemu indirektno govoriti, kao mnogi od onih koji imaju nešti važno reći. Sjedili smo sa njim u nekom restoranu i o tome razgovarali. Više puta smo se tamo sastali na večeri. Tako je jednom pričao o znanstveno-fantastičnoj noveli koju je čitao prije mnogo godina. Zvala se "Poslužiti čovjeka". Pojave se izvanzemaljci, na papirima koje drže u ruci ljudi mogu pročitati da treba poslužiti ljude. Time je mišljeno da treba njih na tanjuru ponuditi tamo nekima za jelo! Pričajući o toj noveli nadovezivao se na mnogo toga o čemu se priča. To je govorio kada je gledao u jelovnik. Ni ja ni Kerry nismo tačno znali o čemu zapravo govori. Zatim je govorio sve jasnije i jasnije, dok na kraju nije sve rekao. Ćini se da postoji neki tim koji se time bavi. Time i mnogim drugim stvarima. Sve se to istražuje, samo istražujemo, otkrivamo sve o Iluminatima, reptiloidima, Vatikanu - o svemu što želimo saznati. Tako dolazimo do jako ružnih otkrića i mjesta na svijetu. Kad sve to sagledaš uopšte više nije zabavno. Ali ako želimo biti pošteni istraživači moramo uzeti u obzir sve te podatke. I baš to rade David Icke, Bill Deagle i drugi. Mnogi to ne žele raditi. Htje li bi govoriti o dobrim izvanzemaljcima, promjenama na zemlji, politici, privredi. Ako sve to posmatramo sa udaljenosti, shvatamo da je zapravo sve to međusobno isprepleteno. I lijepe i ružne stvari. I tako kroz izlaganja Davida Ickea ili Ruth otkrivamo da smo beskonačno sposobna duhovna bića, dok je sve drugo iluzija, drama, igra, maja. Pa onda možemo i reći: "U redu, ovo baš i nije lijepo, ali na kraju krajeva sve je to samo igra, san." To je jedini način da se sa time uhvatimo u koštac.

M.: Da li ste ikada imali priliku razgovarati sa nekim koji vam želi podmetnuti dezinformacije?

BR: Kakvo pitanje! Mislim da nekog takvog nisam sreo ni na jednom od naših intervjua. To još ne znači da smo ubjeđeni u sve što javljamo, da ne pomislimo da je baš sve tačno. Sasvim je moguće da ponešto i nije tačno. Mnogi koji su nam davali podatke uvjereni su da su tačni. Dan Burish tvrdi da su nas posjetile tri rase izvanzemaljaca. Htio bih podvući da je on ubjeđen da je tačno sve što nam je rekao. On nam ne laže. On zaista vjeruje to što tvrdi. Ali to ne znači da je to istina. Kao što je podvukao Richard Hoagland: laž je na raznim razinama različita. Kad bi nam recimo jedan naš izvor rekao da je na nekoj misiji radilo 12 osoba, drugi opet da ih je bilo 10, a treći da ih je bilo samo 6 - a to su neformalna davanja podataka, tada, ako procuri bilo kakva informacija, zna se odakle dolazi. Ako je to priča gdje ih je bilo šestoro, to će procuriti na internetu. Onaj ko je rekao da ih je bilo toliko, odgovoran je za to da je ta informacija izašla. Izašla je naime kroz njegov kanal. Osim toga sve rade sa dokumentima. (Balden) Ryan Wood iz Majestic Documents rekao nam je da u ovakvim slučajevima namjerno stave ovakvu ili štamparsku grešku. I onda su razni dokumenti sa različitim ovakvim greškama dati različitim, ljudima. I kad stvar procuri odmah se zna odakle dolazi. Jednostavno. To rade namjerno. Dakle različiti nivoi svega ovoga, time se namjerava unjeti izvjesnu smetnju. Oni gore nadziru ove dole i vode ih raznim pravcima. Bill Deagle rekao je da je kao liječnik godine 2006 počeo brinuti o ljudima na raznim tim strogo povjerljivim lokacijama. Neko je i to morao raditi. I tako je polako dobivao pravu sliku stvari. Razgovarao je sa nekim koji nije znao šta se događa u susjednoj prostoriji. Nakon toga je pričao sa onim u slijedećoj prostoriji koji ovoga prvoga nije poznavao. I tako je malo po malo sve više upoznavao situaciju. To je samo mali prikaz toga kako je sve podijeljeno u fragmente. Mnogo prije Camelota, godine 2000, bio sam na odmoru na Tajlandu i tamo sreo Barkovskog. Mnogi ovi dečki često tamo dolaze. Radio je za neku poznatu firmu. Odmah sam uočio da je on vrlo neobičan čovjek. Govorio je kao fizičar sa doktoratom nauka. Pitao sam ga gdje je studirao. Rekao je: "Dođite sa mnom, idemo malo prošetati obalom." Malo kasnije rekao je: "Znate, ja uopšte nisam studirao na fakultetu." Teško sam to mogao vjerovati. Nastavio je: "Na naučnom projektu u gimnaziji radili smo dva dečka i ja." Radio je na nekoj spravi u vezi vakuuma, plazme, lasera, ne znam tačno. Bilo mu je samo 17 godina! Bila je to strogo čuvana tajna, nešto u vezi oružja za svemirski rat. Brzo zatim na vrata mu je pokucala NSA (National Security Agency) i rekli su: "Bistar si momak. Dođi k nama, dobit ćeš novac, sve što ti treba, mi ćemo se brinuti o tvom školovanju." Odmah je to prihvatio. O sličnom je govorio i Dan Burish. Dakle, stavili su ga u laboratorij, rekli da može raditi šta god želi i hoće da radi. To ga je oduševilo. Ali, šta rade tamo s ljudima? Kada recimo ide kroz neku fazu posla, stavljaju mu posebne naočale kroz koje može vidjeti samo prostor oko sebe da ne bi u šta udario kada ide do svog mjesta. Tako u prolazu ne možeš ništa i nikoga vidjeti - ni ko je tamo, ni šta se nalazi i piše na zidu, šta drugi rade. Tek kad te dovedu do tvog mjesta skidaju ti naočale. Kao što je opisao Dan Burish u NS4, na podu je označena crta po kojoj moraš hodati kao po hodniku. Toga se moraš držati. Ako skreneš sa crte odmah počne zvoniti zvono koje ti je privezano za nogu, odmah dotrče redari i vrate te na tvoju crtu. A ako stvarno namjeravaš ići kako ti hoćeš, odmah streljaju. Zato je taj dećko i otišao, tamo više nije htio raditi. Stalno su ga zaplašivali, prijetili. Zanimljiva priča. Kasnije sam ga pokušao opet sresti ali bez uspjeha. Dosta je takvih koji nisu izdržali. Sve te podatke dobivamo kad ovako radimo. Bilo mi je 18 godina, autostopom sam išao u sjevernu Kanadu, sjevernu British Columbiu. Bile su mi to prve ferije na fakultetu. Oko 140 - 150 kilometara sam putovao sa nekim naučnikom koji me nije znao, nisam ni ja njega poznavao. Za vrijeme vožnje potpuno se otvorio. Radio je na istraživanju implantiranja čipa u čovjekov mozak. Bilo je to 1972. godine. Radio je za kanadsku vojsku. Bilo mu je jako teško, nije znao šta da radi. Ne sjećam se mnogo od svega toga. Pa bio sam još takorekuć dječak. Sjećam se da je ta implantacija značila promatranje čovjekovog ponašanja. Eto, i mnogo godina kasnije vidiš kako se stvari poklapaju, dobivaju svoje mjesto. Svi ljudi koji rade posao kao ovaj naučnik, imaju težak život. Pete Peterson, na primjer, jako je dobar čovjek. Rekao nam je da razgovara s nama jer mu se nikako ne sviđa osjećaj da se mora kupati tri puta dnevno da bi sa sebe skinuo tragove svih tih gadosti. Njemu je sada 70 godina, napravio je mnogo toga. Svi oni su dosta toga učinili i s time moraju živjeti. Jake Simpson nam je na primjer rekao da je pao na nekom testu određivanja psihološkog profila kandidata. Žele znati da li si spreman ubiti dijete. Pao je na tom testu i nije išao dalje. U svijetu špijunaže, vojne kontraobavještajne službe takvi ljudi dobivaju sve moguće zadatke. Henry Deacon (Arthur Neumann) rekao je da ima mnogo veterana s Marsa, kao što ima dosta veterana iz Vijetnama. Oni s Marsa imaju tamo povremene zadatke. Nakon Marsa radio je na nekom projektu u okviru NOAA sa nekim ko je slučajno bio veteran s Marsa. Povjerio mu se i rekao kako bi se nakon završenog posla imali obučaj zaključavati u svoju sobu i plakati. Nije nam rekao zašto. To nije smio. Nemam pojma zašto. Kerry i ja pokušavali smo to otkriti ali uzalud. Na Henryja nismo nikada navaljivali sa pitanjima. Kad nešto nije želio reći mijenjao bi temu. Svi koji su uključeni u ove programe užasno trpe. Ispričao nam je još jednu priču. Uključen je bio u operaciju 11. septembar. Kao stručnjak za elektroniku zadatak mu je bio postaviti kontrolni sistem kojeg rezultat je bio taj da su dva aviona naletjela na ona dva nebodera WTC! On nije znao na čemu radi. Jednostavno je mislio da se radi o nekom kontrolnom sistemu. Nisu mu rekli, nije bilo potrebno. Ujutro, dan prije nego što se dogodio 11.9., njemu i ljudima sa kojima je radio, bilo je ukratko rečeno: "Sutra ćete na TV čuti i vidjeti svašta, bit će dosta dramatično, ali ne brinite. Sve to je dio nekog projekta." Jedna od stvari koje su ga šokirale bilo je to što su na kraju rekli: "O.k., to je to. A sad na posao!" "Oh", pomislio sam kasnije, "to, na čemu sam radio prouzrokovalo je smrt hiljada ljudi." Tada je shvatio da je imao priliku sve to sabotirati. Jako jednostavno bi bilo nešto umetnuti u software i ona dva aviona bi mimoišla nebodere. Ali on to nije učinio i s tim mora živjeti. Živi sa spoznajom da je mogao spriječiti 11. septembar, ali nije! Mi ne možemo ni zamisliti šta znači sve to nositi u svojoj duši. I zato govore. Tako se u neku ruku pokušavaju očistiti. Oni koji su unutra, za njih više nema izlaza. Zbog toga smo mi zaštićeni. Mi, vi. Oni, na primjer, ne smiju reći ništa o tome šta se tamo događa, ne mogu pozvati vas ili mene. Kad bi to učinili to bi bio njihov kraj, kraj njihove obitelji ili bilo čega. To za njih ne bi bilo pametno. Sve što rade rade oprezno, polako, indirektno - tako da ne ugrožavaju ni sebe ni nas. Mi to znamo. Stvarno nam žele pomoći u našem radu. Šah partija se nastavlja. Znaju šta se događa, znaju da će informacije procuriti. To sam dao samo kao primjer. Nakon što smo bili sa Petersonom nekoliko sati kad nam je pričao niz nevjerovatnih stvari. Nekoliko smo puta sa njim razgovarali preko telefona. U jednom od tih razgovora rekao je: "Baš sad sam od jednog saradnika čuo ovo" (neću reći šta je čuo). Ne znam da li da mu vjerujemo ili ne. Ne zato što bi nas htio o nečemu dezinformirati već zato što kad nešto kaže, za njih postaje problem. Razmišljati treba na vojni način, o tome šta raditi na ovoj strani šahovnice. Oni znaju da je s nama stupio u kontakt. Ne bi ga oni zbog toga ubili, to bi bilo zadnje što bi napravili jer bi time samo potvrdili da je to što nam je rekao istina. Ne, oni bi mu dali neku malu beznačajnu informaciju u nadi da će je dati nama i mi ćemo mu vjerovati. Zato moramo i mi upotrebljavati vlastiti filter. Da se vratim priči Claya i Seana Pickeringa. Neki ljudi u NLO timu to ne prihvataju jer ne mogu naći korelaciju između tih informacija i svega onoga što su ikada čuli. Boje se da bi to mogla biti spretna igra dezinformiranja. U svojoj igri upotrebljavaju ljude koji u njihovu priču vjeruju. To mora biti neko kome se vjeruje. Dobio sam recimo ovakvu informaciju, razgovarao s tom i tom osobom. Ćuo sam to i od nekog drugog. I zato vjerujem da je to istina. Možeš biti uvjeren da je ta osoba iskrena. Ipak, provjeravamo ko mu je to rekao, koliko možeš biti u to siguran, da li je to jedini izvor informacije, da li su to rekle dvije različite osobe, što se desilo prije nego što je to čuo itd. Sve to pokušavamo saznati i biti uvjereni da su podaci tačni. I uvjek kažemo da zaista vjerujemo da je osoba koja nam je to ispričala uvjerena, za sve pokušavamo preuzeti na sebe najveću moguću odgovornost. Pri tome se trudimo sakupiti sve informacije za koje smatramo da su kredibilne. Pokušavamo sagledati uzorak, ljudima reći: "Mi mislimo da je to taj uzorak, vi ćete možda vidjeti nešto drugo. Pa hajde da provjerimo." Svjesni smo da neke informacije koje dobivamo i nisu tačne. Ćesto dolazi do kontradikcija. Ipak, smatramo da je od 80 do 90% naših informacija tačnih. To je vrlo dobro. Tražimo ljude koji nam pri tom mogu pomoći. Po elektronskoj pošti dobivamo svašta. Stalno. Ponekad odmah vidimo o čemu se radi. Kao na primjer kad neko tvrdi da je naučnik a ujedno polupismen. Ipak, ponekad dobijamo i nešto korisno zahvaljujući vlastitoj intuiciji. I Kerry i ja katkad osjetimo ako se u nekom meilu krije nešto važno. Tada to pratimo, provjeravamo... Tu treba paziti kako kome prilaziti, kakva pitanja postavljati. Kad neko kaže: "Bio sam na Marsu." važno je kakva se pitanja postavljaju da bi po odgovorima mogli znati da li je to istina ili nije. Nikada ne postavljamo takva pitanja na koja je moguć odgovor "da" ili "ne". Ćesto dobijamo informacije koje jednostavno nije moguće prihvatiti. Među ljudima na istraživačkom području ima i onih čije informacije jednostavno nije moguće prihvatiti. Moguće je da se katkad i prevarimo. Mnogo takvih informacija dao nam je Dan Burish. Ljudi kažu: "On je lažljivac, on je lud." Nije on ni jedno ni drugo. Siguran sam da sve njegove informacije nisu tačne, ali on je plemenit čovjek. Čitavo je vrijeme pod prismotrom. Sad ga okreću protiv nas. Bilo je na nekoj konferenciji, među nekim ljudima koji gledaju na nas kao na svoje neprijatelje. Nismo neprijatelji. Samo nastojimo davati što pouzdanije informacije. To vam je kao neko ratište. U vezi smo s nekim ljudima a ovi opet sa nekim drugim. Dobro znamo ko od njih ima dobre namjere a ko ne. Još su nam nešto rekli, nešto zbog čega nam je život još teži. Jedan od naših informatora ljubazno nam je rekao: "Nikada nemojte pokušavati bilo šta popraviti!" Nemamo mi nikakve dokumente, u ormarima nema izvanzemaljaca, nema ubjedljivih fotografija, nema ničega. Samo priče. Pokušavamo napraviti sliku sastavljajući kamenčiće mozaika, tako da ljudi mogu sami vidjeti o čemu se radi, a zatim to upotrebiti primjenjujući svoja vlastita iskustva.Postoji jedan sitan detalj. Ljudi kažu: "Vidite, ne možete dokazati da je istina to što govorite. Nemate ništa čime biste to dokazali." Tačno, to je istina. Ali osim toga što svega toga nema, mi ništa ne zadržavamo za sebe. I to je to što nam omogućava da nastavljamo sa svojim radom. Dr. Hal Puthoff, slavni fizičar, bio je prvi čovjek koji je rekao: "Što se tiče onih gore, vrlo je važno održavati vjerodostojno negiranje. Oni zapravo hoće da te informacije izađu, ali da to ne bude neki šok. Sve to o izvanzemaljcima, otmicama, vojnoj mašineriji itd. Oni hoće da to polako ulazi u saznanje populacije. Ali bez dokaza. Nekim ljudima bi njihova "realnost" bila ozbiljno ugrožena kad bi im dali dokaze, kao što su fotografije izvanzemaljaca, ili recimo Kennedyjev potpis na nekom dokumentu na kojem bi pisalo; "Ja namjeravam učiniti to i to.." Na dnu njegov potpis, datum itd. Nakon toga njegova smrt! Ljudi bi bili u šoku, reagirali bi na sve moguće načine - samoubistva, civilna neposlušnost, neredi - ukratko sve što bi značilo destabilizaciju poredka. A šta bi tek sve to značilo za samu religiju!. Zbog toga je to vjerodostojno nijekanje tako važno. To je kod nas stalno prisutno. Niko ne mora prihvatiti nešto što ne može ili ne želi. Onda ljudi obično kažu: "Alex Jones je lud, David Icke je lud!" i slične takve izjave. Na taj se način šok ublažava, život nesmetano nastavlja. Neki ljudi ipak počinju o tome razmišljati, istraživati, prihvatati činjenice, otkrivati. Zato je važno da tako ostane. Ne samo da nas štite one bijele mačke, nego i one crne. I njima smo korisni. Već desetljeća postoje programi po kojima se ovi podaci detaljno kontroliraju .Sve to pokušavaju prezentirati već od 1952. godine. Ako danas djecu pitate postoje li izvanzemaljci, odgovorit će: "Normalno. Pa to je očito!" A crtane filmove gledaju već od svoje četvrte godine. Za njih je sve ovo dio njihove realnosti. Za njih su ludi oni koji misle da to nije istina. Vidite, tako to djeluje. To je onima gore korisno pošto im pomaže u tom procesu. I zato smo mi za njih jako korisni. Nismo baš dio njihovog plana, što ne znači da im s vremena na vrijeme naš rad ne odgovara. Ako im sve to riješava neke probleme na području otkrivanja istine (neko ipak i to namjerava), onda mi je drago da sam dio svega toga. Oni nas pri tom iskorištavaju a da mi toga nismo svjesni. Ali dobro, zašto da to ne učinimo. Ćitaju elektronsku poštu, prisluškuju našim telefonskim razgovorima, gledaju naše videe, ocjenjuju, sve prate da bi se uvjerili da sam pouzdan - ja, svi mi. To čine već čitavo vrijeme. Dok im budemo korisni moći ćemo dalje raditi. Čak mislim da im činimo veliku uslugu. Ali sve to se ne da izbjeći. Jedini način bi bio da s tim prestanemo i nastavimo dalje živjeti samo za sebe. Ali ni to nije baš po njihovom planu. Moramo nastaviti raditi. Radi se dakle o nekoj vrsti simbioze u ovom ekosistemu gdje su morski psi, slonovi, zmije, tigrovi svi žive zajedno. I baš to se trenutno događa na planeti Zemlja. Sve teće - energija, informacije, sve je vezano uz porast svijesti, što je dosta dug proces. Kad sve ovo čuju u ljudima se to polako miri. I čovjek koji se budi, reći će: "E, sad znam zašto sam došao ovamo, znam zašto sam tu. Znam u šta se mogu pouzdati, a u šta ne." Tada se sve lijepo složi, što je svakako sastavni dio našeg programa učenja. Da naučimo ono što treba naučiti. I sve to je protiv nekolicine zlobnih, loših ljudi koji su davno nekada možda izgubili svoju planetu i sad hoće nadzirati nas zato što se boje moći koju posjedujemo kao beskonačna svijest. I kao što je rekao onaj čovjek na početku filma The Bourne Supremacy (3): "Takve stvari ne možemo izmisliti." David Icke kaže: "Ne bih htio biti nigdje drugdje, ništa drugo raditi i ni u koje drugo vrijeme. Živjeti tu i sada je fantastično. Tu je akcija! I svakome bih rekao da je baš ovo pravi kraj, ono pravo, prava prilika koja nam se pruža!"

M.: Mnogo Vam hvala za Vašu ljubaznost i dragocjene informacije. Nadam se da ćemo imati još prilike za razgovor.

B.: I meni je bilo jako drago.

 

 

 

 

 

 

Click here for the English transcript

>

__________________________



Support Project Camelot - make a donation:

Donate

Donations are not tax deductible for U.S. citizens.

Thank you for your help.
Your generosity enables us to continue our work.


Bill Ryan and Kerry Cassidy

kerry@projectcamelot.org

bill@projectcamelot.org